Dok je ribarstvo imalo svoje uspone i padove, poljodjelstvo bilo ograničeno na nevelike plodne površine, a solanama se ubrzo nakon prvog spomena izgubio pisani trag, stočarstvo je u kontinuitetu sve do početka XX. st. održavalo status primarne gospodarske djelatnosti na Kornatskom otočju. Vlasnici Kornata - bilo da se radi o zadarskoj komuni do 1409., Mletačkoj republici do 1639., ili pak zadarskoj vlasteli do druge polovice XIX. st. - iznajmljivali su prostrane kornatske pašnjake za utvrđenu godišnju novčanu naknadu ili dio stočnih proizvoda. Od početka XVI. st. odvojeno se iznajmljuju "sjeverozapadni Kornati" i "jugoistočni Kornati" s međom kod brda Komornjaka.

Iz kojih naselja se se "regrutirali" kornatski pastiri? Pastir Stanoj iz XIV.st. bio je Pašmanac. U XV. i XVI. st. pastiri su iz dugootočnih naselja Sali, Luke i Žmana. U drugoj polovici XVI. i prvoj polovici XVII. st., dakle u vremenu najvećeg prosperiteta kornatskog ribarstva koje je privuklo mnoge Saljane, na otočju kao pastiri ostaju uglavnom Žmanci. A nakon njih dolaze Murterini i Betinjani. Prvi poznati Murterin, koji je uzeo u zakup kornatske pašnjake 1654. godine, bio je tadašnji murterski župnik don Ive Skračić.


Bilo je to vrijeme kandijskog rata (1645.-1669.), kada su za obranu svojih naselja i čitave pokrajine od turskih upada mobilizirani mnogi otočani, a ulcinjski gusari operirali dalmatinskim akvatorijem. U tim okolnostima, ali i zbog još nedovoljno poznatih nesuglasica među nekim vlasnicima, kornatski su otoci ostali bez pastira. Zašto su ulogu novih pastira - zakupnika preuzeli baš stanovnici relativno udaljenog otoka Murtera, pitanje je koje je još uvijek otvoreno. Jedan od razloga je zasigurno prenapučenost i nedostatak obradivih i pašnjačkih površina na matičnom otoku. Od tada pa do danas Murterini su uporno ostajali i čvrsto se ukorijenili u kornatskom tlu. Štoviše, i recentna vlasnička struktura, mada danas nepregledna i šarolika, uglavnom vuče korijene od neposrednih predaka - prvih zakupnika, u višestoljetnom procesu nasljeđivanja i prenošenja težačkih i pastirskih, a naposljetku i vlasničkih prava.

Stanovi

stanNa Kornatima su se dalje od obale, gradili takozvani stanovi, u kojima se boravilo do preseljenja na obalu. Uz stan se je nalazio tor za ovce i pojilište. Oni su se gradili isključivo u suhozidu. Kako su se stanovnici Kornata s vremenom selili na obalu ti stanovi su se koristili kao spremišta za poljodjelske alate i u njima se boravilo samo za vrijeme mužnje. No s vremenom je dolazilo do sve veće diobe pašnjaka tako se i broj torova povećavao i gubili su svoju prvobitnu namjenu, tako da se svaki tor nazivao stanom. Na većini pašnjaka izgrađeni su stanovi odnosno tor za ovce koji se gradio na pašnjaku jednog vlasnika što bliže portu. To se gradilo na mjestu gdje se pregradni zidovi susreću pod pravim kutom, ako je takvog mjesta uopće bilo. Stan se gradio od suhozida i prekrivao granjem a u kasnije vrijeme i crijepom. Neki su stanovi i sami pretvoreni u torove. Najviše stanova ima na području Knježaka, Trtuše, Željkovaca i Šipnate, a imena su dobivali tako da se ispred riječi stan stavlja ima vlasnika. Tako imamo Bebanov stan, Jeratov stan, Lovrićev stan itd.

Održavanje pašnjaka

Kako bi kornatski pašnjaci osigurali što kvalitetniju travu za ovce i koze, vlasnici tih pašnjaka su organizirano palili pašnjake. Taj se postupak radio svakih nekoliko godina. Znamo da su paljenja pašnjaka bila organizirana iz razloga jer su zajednice crnike očuvane (primjerice na Piškeri i Lavsi). Crnika je za Kornatara bila važna iz više razloga. Ona je značila ogrjev, brodogradnju i drvo za izradu raznih alata. Promjene na tom području nastaju početkom 20-og stoljeća pojavom ferala na plin petromax kada drvo više nije potrebno za svjetlo u lovu na plavu ribu i šezdesetih godina kada se kućanstva počinju koristiti plinom (pa branje drva po otocima jenjava). S vremenom dolazi do smanjivanja bavljenja stočarstvom, poljoprivredom i sve je manje stalnih stanovnika otoka, dolazi do promjene izgleda krajolika. Ti se otoci manje pošumljavaju, a pašnjaci postaju siromašniji (nisu u mogućnosti nahraniti stada), a pojava alepskog bora ugrožava autentičan izgled krajolika.

Sakatur

Mali otoci su služili za ispašu onih ovaca koje se nisu muzle, kao naprimjer janjci. Da bi se to stado lakše sakupilo na malom otoku građeni su sakaturi. To je zid koji se gradi od mora i ide u kopno pod određenim kutom tako da se u njega satjeraju ovce. Takvih sakatura ima i danas na Levrnaci i Lungi.